Uz hranu počinje priča
PutovanjaBeograd - epicentar hedonizma

Beograd – epicentar hedonizma

Beogradska kuhinja je poput njegove arhitekture, slojevita, eklektična i neobično karakterna, a prema pisanjima strane štampe, primamljiva, obilna i izvanredno ukusna. Izrazit diverzitet gastronomske ponude, sve veći broj nagrađivanih restorana i šefova kuhinja za kvalitet jela, i lokalne namirnice domaćeg uzgoja u osnovi konstatuju da se u Beogradu „dobro jede“.

Niko ne može pravilno razmišljati, iskreno voleti ili dobro spavati ako pre toga nije dobro jeo.

Virdžinija Vulf

Gastronomska ponuda Beograda je integralni deo identiteta naše prestonice, i jedan od vodećih aduta koji pozicionira naš grad na svetskoj turističkoj mapi. Beogradska gastronomija je rezultat kompleksnog procesa sinergije u kom se prepliću nasleđe, vekovi uticaja različitih kultura na našem podneblju, i sadašnje spremnosti ugostitelja i šefova da pomere granice svoje inventivnosti u cilju kreiranja modernih gastronomskih brendova.

Dobar glas o hrani na našem podneblju nije rezultat promocije niti porasta u turističkom prometu. Na našim prostorima se uvek dobro jelo. Zahvaljujući blagorodnim klimatskim uslovima, na Balkanu su se uvek gajile kvalitetne namirnice, sa kojima je najjednostavnija trpeza prava gozba. S tim da priča o hrani u našim krajevima nosi i određenu težinu. U određenim turibulentnim periodima naše istorije manjkalo je samopouzdanje u kvalitet naše kuhinje. Hrana je deo opšte kulture, a kultura zahteva stabilne i mirne istorijske tokove. Ipak, kada se ono što opstane pokaže dovoljno dobro da parira svetskim gastronomskim trendovima, svest o kvalitetu se vraća. Priča o hrani je priča o istoriji, spletu različitih okolnosti koje su tokom vekova ostavljale traga na ovim prostorima, priča o različitim narodima, čak i civilizacijama koje su donosile i ostavljale svoje nasleđe. Ta slojevita istorijska kretanja imala su uticaj na čitav Balkan, stoga je pitanje koliko je realno govoriti o nacionalnim jelima država koje ga danas sačinjavaju, bez obzira na naizgled postojeće razlike. Možda se jedino može govoriti o tome koji narod koje jelo bolje sprema..

Srba Jovanović
Beograđani vole da posete nova mesta i isprobaju različite vrste kuhinja

Srpsku tradicionalnu kuhinju kakvu danas poznajemo čini splet uticaja koji su bili dominantni poslednjih nekoliko vekova. Gastronomske obrasce na severu zemlje su formirali Mađari i Austrijanci, mada je poznat i upliv Nemačke kuhinje. Južnjački obrasci su specifni po prihvaćenim uticajima Grčke u kombinaciji sa osmanlijskim nasleđem koje je pak, bilo najdominantnije širom zemlje. Na nekim područjima, planinskim i teže dostupnim, očuvali su se stari slovenski običaji u spremanju hrane, koji danas predstavljaju gastronomsku vrednost.

Beogradska kuhunja je epicentar u kom se spaja sve navedeno, u modernoj formi i kosmopolitskom ruhu, sa inovacijama koje je donela internacionalna kuhinja i nove metode spremanja hrane. Raznovrsnost naše kuhinje koja se bazira na specifičnostima autentične lokalne hrane i prilagodljivost ugostiteljke industrije internacionalnim trendovima čine Beograd prepoznatom gastronomskom destinacijom u ovom delu Evrope.

Zahvaljujući ustanovljenom autoritetu domaće hrane, tradicionalnih restorana u Beogradu je sve više. Iako Beograđani vole da posete nova mesta i isprobaju različite vrste kuhinja, svaki turista u našem gradu proba najmanje jedan domaći specijalitet dnevno. Računicom po kojoj milion turista koliko je registrovano u prošloj godini tokom svog prosečnog trodnevnog boravka u Beogradu isproba minimum tri miliona domaćih jela, dolazi se do zaključka o imperativu lokalne kuhinje i njenom značaju za turizam. Ambijent, lokacija, prostorni i jelovni koncept nesumnjivo igraju svoju ulogu, ali je hrana primarna. Svako će se, naposletku, uvek vratiti tamo gde je dobro jeo.

Prezentacija hrane u Beogradu
Moderna prezentacija hrane u Beogradu

Po standardima koje Beograd danas postavlja, kvalitet je primaran i ne trpi kompromise. U trci za restoratersko vođstvo na beogradskoj gastro sceni, osmišljavaju se načini kako da se dostigne što viši kriterijum u metodama spremanja jela, prezentaciji, dizajnu, usluzi, i svemu što doprinosu ukupnom doživljaju svakog gosta. Kreiraju se jela „sa potpisom“, iznalaze se novi načini korišćenja poznatih namirnica kako bi se rodile nesvakidašnje fuzije ukusa, i dostižu se nove razmere hedonističkog uživanja u hrani.

ISTORIJA

Nadasve je interesantan istorijat hrane na našim prostorima. Kao pretežno stočarska zemlja, u Srbiji se oduvek jelo meso. Kako je meso bilo smatrano za mušku hranu, svojevrsnu metaforu snage i moći, ženama je konzumacija bila ograničena, a monasima u potpunosti zabranjena. U Žitijama svetog Stefana Mirotočivog, pri predaji vlasti svom sinu pred Petrovom crkvom u Rasu, opisana je tuga župana Stefana Nemanje za mesom koje ostavlja uz sekularnu vlast. Na dvorovima se jela divljač, koja je bila pravi specijalitet. Meso se zimi sušilo, a od divljači su se lovile divlje svinje, divokoze, srne, jeleni, zečevi, divlje patke, guske, jarebice i golubovi.

Pileći file
Pileći file

Usled nekonzumacije mesa u srpskim srednjevekovnim manastirima osmišljavani su načini koji bi nadomestili ukus hrane, pa je tako u manastirima pravljen najfiniji sir. U Studenici se jela „riba sa Dunava“. Još se tada pravilo kiselo mleko, a od slatkiša se koristio med. Poslastice su stizale sa primorja, i daljih gradova, ali su bile isključivo za vlastelu. Poznata je priča o escajgu za trpezom na srpkom dvoru dok su evropski „varvari“ jeli rukama. Medovina je bila staro slovensko piće, a za vreme Despota Stefana Lazarevića u Srbiji se pravilo i pivo od slada i hmelja. Rakiju su Srbi, prema postojećim zapisima, pravili kasnije, za vreme vladavine Turaka, koji su ostavili najdublji trag u današnjoj ishrani. Najznačajnija kultura koju su Turci doneli je pirinač, koji su iz Indije i Kine preuzeli preko Arapa. Osmanlije su donele i mušmule i kajsije, dok su šljive, jabuke i jagode bile autohtone vrste voća.

Za vreme Vizantijskog carstva, hleb je bio osnovna životna namirnica i imperativ u ishrani usled simboličkog poistovećivanja sa telom Isusa Hrista. Pravio se od žita, ječma, raži, spelte, zavisno od pripadnosti različitim staležima tadašnjeg društva. Posluženje hlebom i solju se razvio kao crkveni ritual u desetom veku, karakterističan za sve slovenske narode, da bi u vreme Karađorđevića postalo deo državnog protokola. Na taj način su prilikom posete našoj zemlji bili posluženi kraljica Elizabeta, Džimi Karter..

Tekst: Jelena Stanković, PR Turističke organizacije Beograda

Prethodni tekst
Sledeći tekst

NAJČITANIJE

Šta je kinoa (quinoa) i kako je kuvati

Kinoa je supernamirnica. Spada u proteinsku hranu, a dobar je izvor gvožđa, magnezijuma, kalcijuma i biljnih vlakana. Pritom, kinoa ne sadrži gluten! Ima čvrstu, pomalo...

Kako se prave savršene prženice!?

Savršene prženice bi trebalo da budu meke i kremaste u sredini, a zlatne i hrskave spolja. Najčešće se služe za doručak, posebno vikendom, i...

Recept za Hugo koktel

Osvežavajući Hugo koktel je nastao u severnoj Italiji - u južnom Tirolu, i predstavlja pravi izbor u letnjim mesecima. Ime koktela se izgovara "Ugo” i...

Reklama